Kada je prvih dana aprila1992.godine Bijeljina konačno pala u ruke JNA i srpskih paravojnih jedinica predvođenih Željkom Ražnjatovićem Arkanom u ovaj grad je doputovala Biljana Plavšić, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika iz tog vremena. Njen dolazak u Bijeljinu predstavljao je najbolju podršku zločinačkom konglomeratu od rukovodstva Srpske Bosne i Hercegovine. Realizacija političkih zamisli krenula je svojim tokom, tako da se nakon bijeljinskih razgovora sa Plavšićkom i dogovora da se u napadima na podrinjske gradove isturaju Teritorijalna odbrana Srpske BiH i paravojne jedinice iz Srbije, a da JNA zapravo nastavi voditi presudnu ulogu, krenulo se u pripreme za napad na Zvornik. Istoga dana kada je Bijeljina pala pod kontrolu srpskih snaga Arkan sa pripadnicima svoje Srpske dobrovoljačke garde(SDG) odlazi u Radaljsku Banju gdje im obezbjeđuje smještaj, a nakon toga odmah odlazi u Krizni štab u Zvornik. Kada je saznao da je općina Zvornik podijeljena na srpski i muslimaski dio, on redom šamara članove Kriznog štaba i zahtijeva promjenu odluke jer “Zvornik je samo srpski”. Da bi se ispravila pogrešna politika srpskog rukovodstva on naređuje hitan napad dok se “zelene beretke nisu konsolidovale i napale Zvornik”. Srpska propaganda ubjeđivala je zvorničke Srbe da se na Kula Gradu nalazi 5.000 pripadnika Zelenih beretki koje planiraju napad na Zvornik. U naredna tri dana jedinice iz Bijeljine prebačene su u Zvornik, odnosno u srpska naselja Karakaj, Čelopek, Tršić i Tabanci.
Užurbane pripreme za napad na Zvornik trajale su do 7.aprila uvečer, kada je u gradu zavladala nezapamćena psihoza. Iz Zvornika se nije moglo izaći niti ući u njega. Na svim izlazima iz grada bile su postavljene barikade sa tenkovima i oklopnim transporterima. Napad na Zvornik izveden je kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadom. Tenkovskim bataljonom JNA rukovodio je pukovnik Milan Tačić, uz pomoć kapetana Dragana Obrenovića. Oni su dobili zadatak da se sa oklopnom jedinicom kreću putnom komunikacijom Zvornik-Karakaj i da spriječe bilo kakav prolaz jedinica i civila ovim pravcem. Pješadijski napad trebale su izvesti jedinice SDG uz pomoć drugih paravojnih jedinica i Teritorijalne odbrane Srpskog Zvornika. Pješadija je iz pravca Šćemlije napadala sjeverni dio grada kako bi ovladala Begsujom i Centrom grada. Artiljerijska priprema napada otpočela je kada je komandantu artiljerije Jovanu Gotovcu dat znak da su Srbi napustili Zvornik i da napad može otpočeti. Pod direktnom komandom Gotovca Zvornik je žestoko granatiran sa lokaliteta Karakaj, a jedinice JNA uključile su dalekometnu artiljeriju granatirajući Zvornik iz Srbije: topovima i haubicama iz Radalja, a minobacačima i bestrzajnim topovima iz Malog Zvornika. Izviđačke aktivnosti u napadu na Zvornik vodio je Aleksa Sekanić, rezervni poručnik, koji će zahvaljujući velikim zaslugama nakon pada Zvornika biti imenovan za načelnika ONP u Srpskoj Teritorijalnoj odbrani Zvonik. Sekanić danas ima pilanu u Modranu i uspješan je poduzetnik.
Jedini otpor koji je pružen u Zvorniku bio je u naseljima Begsuja i Vidakova njiva, gdje su srpske jedinice zadržane nekoliko sati koliko je bilo potrebno da se civili izvuku iz grada prema Kula Gradu, uzvišenju iznad Zvornika. Položaj Kula Grada omogućavao je laku i dugotrajnu odbranu, tako da su izuzetno jaki napadi koji su izvođeni narednih dana sa lakoćom odbijani. U nemogućnosti da zauzmu Kulu i razbiju postavljenu liniju odbrane iza koje se u tom trenutku nalazilo više od deset hiljada civila, zvornički Srbi ostvaruju direktnu vezu sa Slobodanom Miloševićem i traže od njega pomoć, nakon čega on uzdaje nalog da se u Zvornih hitno prebaci dio jedinica 72.padobranske brigade JNA kojima komanduje pukovnik Mićo Stupar. Plan napada na Kula Grad ponovno se razrađuje i u operaciju “Srpska pesnica” uključuju se SDG Željka Ražnjatovića Arkana, specijalne jedinice Žute ose, Dobrovoljci koje iz Milića šalje Rajko Dukić, jedinica SPO Vuka Draškovića kojom komanduje Vaso Mijović, inače pripadnik Crvenih beretki, Teritorijalna odbrana sa Markom Pavlovićem i izviđačke jedinice Alekse Sekanića. Jedan dio tenkovske brigade uz pomoć jake artiljerije neprestano iz Karakaja i Radalja tuku područje Kula Grada, Kamenice, Glodi i Samara, gdje su se povlačili civili, a drugi dio od dvadeset i šest tenkova i oklopnih transportera, sa jakom pješadijom zaobilazi i iza leđa, iz pravca Snagova napada pedesetak branitelja Kula Grada. Odbrana ovako jakim napadima ne uspijeva odoliti i jedan dio pripadnika TOBiH kreće sa grupom civila prema Kalesiji, a drugi prema Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. Nakon pada Kule Mijović odlazi u Vlasenicu i Miliće i šamara nekoliko prvaka u ovim gradovima (po istom principu kako je Arkan šamarao zvorničke funkcionere u Malom Zvorniku), a od Rajka Dukića zahtijeva da hitno dovede pojačanja iz Srbije kako bi se krenulo u dalja osvajanja u dubinu teritorije prema Tuzli i Kladnju. Od Đurđevdana ’92.kada je pala Kula, veza slobodne teritorije bit će prekinuta na ovom prostoru sve do okončanja rata. Padom Kule, Arkan ovom naselju daje ime Đurđevgrad, a i danas stoji tabla sa ćirilićnim natpisom Đurđevgrad. U povlačenju, granatama je ubijeno najmanje dvadeset civila, dok je u masakrima u samom gradu samo u prva tri dana “čišćenja” Zvornika ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka.
Da bi “čišćenje” Zvornika bilo što uspješnije i dugoročnije, srpske vlasti izdaju proglas Bošnjacima da se vrate svojim kućama i potpišu lojalnost, a da im u tom slučaju niko neće ugroziti bezbjednost. Desila se nevjerovatna stvar i stotine porodica vratile su se u svoje domove. U narednim danima otpočelo novo “čišćenje”. Mozak operacije, prema svjedočenjima zvorničkih Srba i preživjelih Bošnjaka bio je Stevo Radić, koga su prozvali “Mali Napoleon”. Radić je inače bio sekretar Općine i SDS-a Zvornik. On je bivši sudija Osnovnog suda u Zvorniku, a u tim danima je bio čovjek koji je donosio ključne odluke za ubijanja Bošnjaka. On postavlja gestapovsi princip da svaki Bošnjak mora imati propusnicu ako želi boraviti u gradu, a po njihovom dolasku u Općini odabire “najinteresantnije” i daje signal egzekutorima iz Arkanove SDG i Bošnjaci odmah po izlasku bivaju ubijeni, ili bar prije nego dođu do prevoja Crni vrh na putu prema Kalesiji. Radić odlučuje i o sudbini stotina zarobljenih Bošnjaka smještenih u logorima u fabrici crijepa Novi izvor i fabrici obuće Standard. Kako je sa Slobodnu Bosnu ustvrdio naš izvor u Zvorniku, Stevo Radić je Brani Grujuću, predsjedniku SDS, kada je ovaj zatražio da se u logorima pojača ishrana odgovorio:-Nema potrebe, hrane ima dovoljno, jer ih svaki dan skidamo sa liste za ishranu.
Stevo Radić danas uživa u blagodetima pljačke Bošnjaka Zvornika i velikih novčanih sredstava Odlukom o usmjeravanju svih sredstava u Zvorniku na račun Srpske općine Zvornik (broj 01-25/92 od 24.aprila 1992.godine) čime je došao u poziciju da raspolaže svim sredstvima, a veliki dio također usmjerava i na svoj račun. U tim danima traje neviđena pljačka grada Zvornika, a uporedo s njom borba za preuzimanje vlasti u ovom gradu. Najjaču struju predvodi doktor Milenko Vidović iz Malog Zvornika, koji sa Stevom Radićem pokušava sačiniti najbolju kombinaciju. Vidović sebe vidi na mjestu Predsjednika općine Zvornik, a Radić sebe na mjestu direktora Tvornice glinice Birač. U ovoj varijanti Branko Studen je planiran za načelnika SJB, a Komandant grada treba biti izvjesni Vojin Vučković Žuti. Zbog unutarnjih neslaganja, u ovoj struji dolazi do pucanja relacija i sve planove Stevo Radić iznosi na sjednici SDS Zvornika, nakon čega se rukovodstvo ove stranke odlučuje da izda nalog za ubistvo dr Vidovića. Njega u stanu navečer na spavanju kolju izvjesni Zekić iz Kamenice i Trninić iz Loznice. Na suđenju kod Višeg suda u Loznici oni su potvrdili da su dobili nalog od vrha SDS-a Zvornik. Kako je SR Jugoslavija posljednjih godina pokušala da se ne miješa u dešavanja u BiH, i Zekić i Trninić su pušteni na slobodu. U tim danima se formira i u samom startu pretvara u jaku jedinicu specijalna diverzantska formacija Vukovi sa Drine, a javna tajna je da jedinicom rukovodi Jovo Mitrović, dok je bezbjednjak Slavoljub Tomašević. Jedinica se smješta u obdanište u okviru Tvornice glinice Birač, odakle po potrebi odlazi na izvršenje borbenih zadataka. U narednim godinama Vukovi sa Drine počinit će masovne zločine u širokom drinskom pojasu, pa sve do Romanije. Kruna svega će biti okupacija Srebrenice i čišćenje terena, pri čemu je ubijeno najmanje osam hiljada civila, a u čemu su Vukovi imali jednu od ključnih uloga.
Tokom aprila u Zvorniku su po naređenju Jove Mitrovića srušene sve džamije, a njegovu odluku svesrdno podržava Velizar Aćimović, direktor Direkcije za urbanizam i izgradnju. Aćimović je radnik beogradskog Energoprojekta, građevinski je inženjer i njegova je zamisao bila rušenje staroga jezgra Zvornika koje se nadovezivalo na Riječansku džamiju. Aćimović trenutno živi u Rusiji. Nakon što su srušene sve džamije Jovo Mitrović izdaje nalog Ostoji Ikoniću da bakar sa krovova džamija proda u SR Jugoslaviji, a da za taj novac kupi uniforme za Vukove sa Drine. Jovo Mitrović i Stevo Radić izdaju nalog da se prodaju sve zalihe kafe, uglja i niza drugih opljkačkanih roba, te koža zaplijenjenih u mesarama i kožarama čuvenih zvorničkih mesara u Zvorniku i Diviču. Ove robe se također prodaju širom Srbije posredstvom izvjesnog Lozanovića iz Osmaka, inače nekadašnjeg radnika TG Birač. Vrijednost prodate robe u tom trenutku prelazi fantastičnih deset miliona maraka. Prema tvrdnjama našega izvora u Zvorniku, ni polovina novca od prodaje ovih roba nije legla na račun Srpske općine Zvornik, tako da se pretpostavlja da je pet do šest miliona maraka završilo u džepovima pomenute trojke. Nakon dobro obavljenoga posla i izuzetne zarade Mitrović i Radić preko Dragana Antunića u Srbiju prodaju četiri šlepera kafe. Po principu kako se to desilo u samome gradu zvornički čelnici nalažu i rušenje svih ostalih(ukupno 26) džamija. Odmah po okupiranju Kula Grada ovdje biva srušena najatraktivnija džamija sa pet minareta, odakle se također odvozi materijal i prodaje u Srbiji.
Uloga Steve Radića u dešavanjima koja su u Podrinju obilježila posljednju deceniju postaje jasna tek ovih dana kada su se Zvorničani-Srbi, konačno pod teretom svega što znaju odlučili da progovore. Još uvijek svoja imena ne žele javno objavljivati u strahu od još uvijek jakog utjecaja Radića i niz drugih osoba koje su vršile ili naređivale zločine nad Bošnjacima Zvornika. Prema njihovim tvrdnjama Radić je dopustio supruzi poginulog Luke Kobilara da uđe u jedan logor u Karakaju i na njegove oči ubije iz pištolja šest osoba. Isti izvor nam je konačno razjasnio okolnosti pod kojim je ubijeno pedeset i šest osoba iz naselja Donja Glumina i Grbavci, koji su sahranjeni u masovnoj grobnici Ramin grob. Prema svim uvjeravanjima čišćenje terena u naseljima Grbavci, Musići, Dardagani, Hodžići, Mahmutovići itd, vršila je jedinica izvjesnog komandanta Crnog, koji je do danas uspio kriti svoj identitet. Jedini trag koji može dovesti do otkrivanja njegovog identiteta je izvjesna ženska osoba, radnica Hotela Vidikovac u Zvorniku, koja se sa Crnim ’92.godine vjenčala. Nakon razlaza ona i dalje radi u hotelu Vidikovac i vjerovatno će poslužiti kao trag haškim istražiteljima kako bi došli do saznanja o Crnom. Crni je također bio i dobar prijatelj sa Marinkom Vasilićem, koji danas radi u Državnoj graničnoj službi u Zvorniku. Vasilić je također odgovoran za učešće u masovnim ubistvima Bošnjaka i njihovo sahranjivanje u plastičnim vrećama JNA u masovne grobnice u širem području Glumine. |
